Vojničko groblje u Solunu – Desanka Maksimović / Iz knjige Miris zemlje / Poezija, Tekst pesme, Zanimljivosti, Citati
Vojničko groblje u Solunu
Prekrila Zejtinlik ptica jata sura,
jastreba, i orlova, i kondora, i kraguja,
i stoje nepomična, razvijenih krila,
kao da ih je iznenada nekakva bura
užasom skamenila.
To nisu kraguji, već krstovi vojnika
što čekaju ime da im ko pomene,
to nisu krstovi već ptice raspete,
već jata večno spremna da uzlete
i zbace sa sebe taj mir tihonogi
teži nego stene.
To nisu ptice, već krstovi vojnika.
Ja čitam tiho pa jače i jače
glasom porušenim kao kad se kuka:
Obveznik Stojan Lizu iz Galičnika,
poručnik Voja Petrović iz Brankovine,
Mihajlo Tijanić redov desetog puka.
To nisu kondori već belezi vojnika.
Ja čitam i skidam sa njih smrti čini:
Žan Tenegal, Viljam Džim, Kofi Boko,
Bugeja, Ranamjata, Molo Taraore,
i čini mi se ispod šljunka vrelog, duboko,
čuju se prigušeni razgovori njini.
To nisu krstovi već ptice iznad mora,
dižu se jatima i huče kao oluje,
to su hiljade i hiljade kondora,
mašemo im sa zemlje ja i kiparisi
i narikače drevne pretvorene u tuje.
Desanka Maksimović
Zanimljivosti, citati
U knjizi Miris zemlje pesma je svrstana među pesme nastale između 1941. i 1946. godine.
O pesmi Desanka Maksimović kaže:
„Uz rodoljubive pesme o partizanima, o borcima, volim da pročitam i pesmu Vojničko groblje u Solunu. Jer, ne bi bilo hrabrih partizana da nije bilo njihovih hrabrih očeva. nikad kukavice, dedovi i očevi, nisu rodili hrabre sinove i heroje.
Jedanput sam iznenada naišla na to vojničko groblje u Solunu. Obično vojnička groblja niko ne posećuje, nema majke iz daleka da dođe da poplače, nema sestra da dođe da donese cveće, nema nikoga da ime sahranjenog vojnika pročita glasno. A meni se učinilo, kad sam zašla u to vojničko groblje gde su ležali Srbi i ostali Jugosloveni i njihovi saveznici, da je iz svih grobova neko zvao i molio da njihovo ime glasno pročitam, da se negde u svetu još jednom zvuk njihovog imena čuje.
Ti spomenici, među kojima je bilo i krstova, i belega i muslimanskih nadgrobnih spomenika, bili su sivi, ispečeni suncem, isprani kišom i čas su mi se činili kao spomenici a čas kao neke sive orlušine koje su po sunčanom danu popadale po kršu.“
Foto kolaži: Panta Rei – www.pantarei.in.rs
Zabranjeno je preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu bez navođenja izvora i uz postavljanje linka ka izvornom sadržaju na www.pantarei.in.rs.