PO RASTANKU – Desanka Maksimović / Zajednički naslov za šest različitih pesama, označenih rimskim brojevima, iz knjige PESME (1924) / Poezija, Tekstovi pesama
PO RASTANKU
I
Reci mi sad, kada već prošlo sve je:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reči tvojih kad duša ne strepi, –
reci, da l’ te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kad me ne voliš više:
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dana koji nekad biše
duša ti samo kad me vidiš seća, –
reci, da l’ te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam više
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada reći mogo
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
beše drag,
pa iza svega što si mi reko,
katkad surovo, katkada meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tiše:
već manje volim, a znam više
nego pre;
već sad mi ne bi reći mogo
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.
I kad bi danas prišao meni
i hteo reči davno rečeni’
buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko:
da sve što si mi ikada reko,
bila je laž.
III
O, kad bi znao ti kako je meni
što neću više smeti
ni u proleće, kad trava zeleni,
ni kada cveta leti,
doći ti sutonom, dok tuga raste.
O, kad bi znao ti kako je duši
kad zadnje drveće mre
i zadnje lišće žalosno pevuši,
što neće moći kao pre
reći ti svoje jesenje plašnje.
O, kad bi znao ti šta srce skriva
kad oko zalud traži.
O, kad bi znao ti kako jednolik biva,
bez boje i bez draži,
svaki dan kada te videla nisam.
IV
Zavolela sam ga. Večerom svakim odlazila sam u livade i u svaku cvetnu krunu spuštala nežnim šapatom njegovo ime, i potom ga ujutru, namirisano i rosno, redom poljupcima vadila.
Volela sam ga. Večerom svakim ostavljala sam u njegovoj duši jata nežnih, tek rođenih šapata; i zatim ih svako jutro, pune njegove duše, sa njegovih usana primala.
On je otišao. Večerom svakim lutam po poljima i zovem ga, vešam svoje reči, otežale od suza, na krila vetrova i zovem ga; mešam svoje postarele šapate u šušanj lišća i zovem ga. Ali uzalud: ujutru čujem samo umoran odjek svojih reči. On je daleko otišao.
V
Zavole bela mirisna ruža crni bodljikavi trn. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da je ruža zavolela trn?
I kada mu ona u jednu bisernu zoru reče kako ga voli, on se grohotom i prezrivo nasmeja. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da se je trn prezrivo nasmejao?
A kada jednoga dana neko htede uzbrati belu mirisnu ružu, trn mu izbode ruke. Ti ne veruješ meni, je li, dragi, da mu je trn izbo ruke?
VI (Pesme van zbirki)
Čitam tvoje pesme i tražim u njima:
da l’ ti suton jedan beše nekaddrag;
da l’ je bar k’o zrakom tanan trak od dima,
il’ ko miris blag,
on na duši tvojoj ostavio trag.
I nalazim mnoge podneve i zore,
tople, letnje noći kao da beži san,
tvoje duge šetnje kroz kristalne gore,
kad je zima van; –
svet nepoznat meni, dalek, tuđ i stran.
Samo nema nigde moje veče drago,
kad na nebu sjaše zašlog sunca trag
dok se suton tiho u doline slag’o
mirisan i blag,
al’ koji je samo,samo meni drag.
Desanka Maksimović
Zajednički naslov za šest različitih pesama, označenih rimskim brojevima, iz knjiga PESME (1924)- pet pesama i PESME VAN ZBIRKI – šesta pesma.
Foto kolaži: Panta Rei – www.pantarei.in.rs
Zabranjeno je preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu bez navođenja izvora i uz postavljanje linka ka izvornom sadržaju na www.pantarei.in.rs.