OŽIVELE SLIKE (SLIKARKA ZIMA) – Desanka Maksimović / Ista bajka sa tri različita naslova / Bajke, Priče za decu, Tekst
OŽIVELE SLIKE – SLIKARKA ZIMA – OŽIVELA SLIKA (Ista bajka sa tri različita naslova u knjigama Desanke Maksimović)
Jedne godine slikarka Zima krete po svetu da raznese darove deci. Nije imala, istina, ništa naročito da im daruje, ali je preko leta u dokolici bila smislila da im naslika noću po prozorima puno srebrnih šuma, zverčica i kuća.
Slikarki Zimi bilo je to lako: mahne jedanput svojom studenom kičicom, a stvori se na prozoru srebrn list paprati, ili sleđena jelova grančica; mahne drugi put, i ukaže se sleđena reka koja kao da teče ispod vrba pod snegom; mahne treći put, i nikne dvorac sav od biljura, u kome umesto svetiljaka sijaju srebrne zvezde.
Kako se ovim slikama bila pročula, čim se po selima i gradovima saznalo da opet dolazi, deca su joj izlazila daleko u susret. Ona im je dobroćudno dozvoljavala da se valjaju i skaču po skutovima njene bunde. A i što ne bi! Čim bi ih deca iscepala i isprljala, istog časa su nicali novi, kao da je čarobnica.
Pred veče stigne ona u neko selo kada su deca već spavala.
– Kuc! Kuc! – pokuca na prvi prozor tiho kao kad mraz pucketa.
Iz sobe se čulo samo dečje duboko disanje.
– Spavaju već – pomisli Zima – sada ću im na prozoru ostaviti sliku pa neka se raduju sutra kada se probude – i poče šarati po oknu šapućući:
Naslikaću borove
srebrom okovane
i srebrne dvorove
i srebrne grane.
Sleteće na borove
ptica svetlih krila,
ući će u dvorove
srebrnasta vila.
Ne sme samo mama
naložiti peći
jer će slika odmah
s prozora pobeći.
Dovršivši rad, pošla je dalje. Usput ču kako je zove neki vrt:
Zimo, dobra Zimo,
hladnoća je ljuta,
daj mi malo svoga
mekanoga skuta.
Ona otcepi levi skut svoje haljine, pokri vrt pa pođe dalje.
Stvori se tad pred drugom kućicom pa opet kuc! kuc! na prozor, a deca i tamo spavaju.
– Dobro je – pomisli – i njima ću ostaviti sliku – te stade šarati po oknu pevušeći jedva čujno:
Evo ledenoga
zmaja dugorepa,
iz vrta je moga,
iz mog vrta lepa.
Nosi na krilima
devojku od leda,
na srebrnu kulu
u planini seda.
Ne sme samo nosić
ovde stavit dete,
mogu odmah lepe
slike da odlete.
Ukrasivši i tu prozore, pođe dalje. Ukraj puta su stajali neki četinari i molili:
Zimo, dobra Zimo,
pogledaj na jele,
daj im malo svoje
odećice bele.
Ona im odmah dade na glave bele šubare i na zelene široke šake navuče im bele rukavice pa, zadovoljna što je učinila dobro delo, nastavi put. Malo podalje od jela stajala je opet kuća. Proviri ona i tu, vidi deca spavaju. Ona brže-bolje i na njinom prozoru naslika nešto, tiho govoreći:
Probudiće se deca
dok još ne svane dan
i na oknu će naći
moj dvorac naslikan.
Blistaće se pred njime
stotinu vodoskoka
i vrt slikarke Zime
i tri jezera duboka.
Ne sme se samo sunčeva
ovde spustiti zraka
jer će istopiti sliku
za pet-šest trenutaka.
I ponovo krete dalje dobra bela slikarka, žureći da našara što više prozora i što više dece da obraduje. Dok je tužnim glasom zaustavi neka trešnja:
I na mene, Zimo,
časom se osvrni
i svojim me plaštom
srebrnim ogrni.
Ona skide s pleća jedan od svojih ogrtača i pokri njime trešnju, a odmah joj se stvori na leđima drugi isti takav. A već je kasno bilo. Kuće su postajale ređe pa je morala sve više trčati da bi do svih stigla. Ali što je kasnije bivalo, sve je lepše slike po prozorima slikala.
Kad se najednom nađe pred nekom ubogom kolibicom.
Primače se prozoru da i na njemu nešto našara i umesto okna nađe na njemu prilepljenu hartiju. U sobu se nije moglo
proviriti, samo Zima ču da iza tih slepih sirotinjskih prozora kuca neko dečje srce.
– Šta li ću sad? – pomisli ona. – Gde da naslikam štogod ovom detetu?
Tad opazi da pokraj kuće teče potok i brzo sede kraj njega i na viru stade šarati pretvarajući ga u led mrmljajući:
Slikarka Zima ja sam,
sišla s dalekih glečera,
kud prođem, šaram šume
i ptice srebrnih pera.
Naslikaću za srce ono
što za slepim prozorom kuca
kućicu prozora staklenih,
puno sanki i karuca.
Naslikaću srebrn drvljanik
i kraj njega srebrne iverke
i okolo bele jelene,
zečeve id ruge zverke.
Svih će mojih slika redom
već idućega nestati jutra,
samo će ova na vodi
sličica oživeti sutra.
A kad je jutro svanulo i deca se izbudila, našla su po prozorima srebrne slike što ih je noću išarala Zima. Samo deca nisu stigla da ih se dovoljno nauživaju, svih njih brzo je nestalo: neke je otopilo sunce, neke vatra u peći, na neke su dečica naslonila noseve i svojim dahom ih izbrisala, kako se slikarka i bojala. Slika na potoku je, međutim, kad je dete iz kuće slepih prozora izašlo napolje i zadivljeno pljesnulo rukama ugledavši je, oživela. Od kuće na slici postala je prava kuća, staklenih prozora, od srebrnog drvljanika i iveraka pravi drvljanik, od nacrtanih sanki i kočija prave sanke i kočije. Dete se zajedno sa roditeljima u nju preselilo, a srebrni jelen i zečevi takođe su postali živi i bili mu drugovi i igračke.
Desanka Maksimović
Bajka iz knjiga: PISMA IZ ŠUME, SABRANA DELA i časopisa ZMAJ.
Foto kolaži: Panta Rei – www.pantarei.in.rs
Zabranjeno je preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu bez navođenja izvora i uz postavljanje linka ka izvornom sadržaju na www.pantarei.in.rs.