TVRĐAVA – Meša Selimović / Proza, Knjige, Citati, Tekst, Video
Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija. – Meša Selimović
TVRĐAVA / Najlepši citati – odlomci iz knjige:
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom.
Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti.
Tvoja je, kao voda u koju padneš.
Pa plivaš, ili potoneš.
Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
Jednom, dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu, dogodilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog nečeg siguran da će je razumjeti. Odlučio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se činilo. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:
U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.
Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.
U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima, u lutanju.
U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.
Pažljivo je saslušao stihove do kraja, učinilo mi se da je iznenađen, čak kao da mu je zbog nečeg neprijatno, protumačio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom i meni se učinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:
− A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.
− Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima?
− Ne mislim ja, nego Kuran.
− Ne sjećam se.
− Podsjetit ću te. Kako bog kaže o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.« A sjećaš li se poglavlja »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?
− Otkako sam se vratio iz rata.
− Pa da, »sjena slijedi bivšeg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.
Nasmijao sam se:
− Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?
− Nisam te ja osudio. Kuran kaže: »U obrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.
− Još i to!
− »Vjera je zakon koji uređuje cijeli život. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, traži slobodu za riječ i misao i odriče savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.
− Neka me bog sačuva da mi ti budeš tužilac! Što onda nije pobuna?
− Čitanje molitava.
− Čitaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu čvrstom kao zid?
Osmjehnuo se tužno ili blago podsmješljivo. I nije odgovorio. Naišlo je vrijeme njegove šutnje, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, nečem važnijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. Rugao se, očito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome umjetnom snu i van njega, on je daleko od ovog našeg svijeta i od ljudi i ne tiče ga se kako uređuju stvari među sobom. On se odriče svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro. Mene se tiče baš to što se njega nikako ne tiče.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast.
Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć.
Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.
Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.
I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.
Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.
Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!
Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo. . .
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.
Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude.
Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?
Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.
Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
Meša Selimović
Foto kolaži: Panta Rei – www.pantarei.in.rs
Zabranjeno je preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu bez navođenja izvora i uz postavljanje linka ka izvornom sadržaju na www.pantarei.in.rs.