SKUPŠTINA UOČI TROJIČINA DNE NA LOVĆENU (Gorski vijenac) – P. P. Njegoš / Treće poglavlje iz knjige GORSKI VIJENAC / Tekst, Video, Audio knjiga
SKUPŠTINA UOČI TROJIČINA DNE NA LOVĆENU
Gluho doba noći, svak spava.
VLADIKA DANILO (sam sobom)
Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s koranom;
za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
kâ skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu kâ jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!
Vizantija sada nije drugo
no prćija mlade Teodore —
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Branković s Gertukom!
Muhamede, to je za Gertuku!
Sjem Azije, đe im je gnjijezdo,
vražje pleme pozoba narode ;
dan i narod, kako ćuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku,
svaki nešto, ne ostade ništa!
Strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilića,
al’ umrije tužnim izgnanikom. —
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga!
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi.
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
„Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi. . .“ —
pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije? —
Kad današnju premislim vijeću,
raspale me užasa plamovi:
isklati se braća među sobom,
a krvnici, jaki i opaki —
zatrijeće sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Čas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoše,
da ne varam narodnje nadanje.
Vuk Mićunović leži blizu vladike; pritajio se kao da spava, ali sve čuje divno.
VUK MIĆUNOVIĆ
Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
i topiš se u srpske nesreće?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kušaju,
silu mišce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmašaju
i sječenjem u opkladu plećah;
da slušaju božju leturđiju
i da vode kolo oko crkve;
da viteštvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima! —
Turi takve razgovore crne:
ljudi trpe, a žene nariču!
Nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana glava:
vidiš ove pet stotin momčadi!
Koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe vidijesmo?
Viđaše li kako strijeljaju?
Kâ se grâda vješto izigraše?
Kako hitro grabljahu kapice?
Tek što vučad za majkom pomile,
igrajuć se strašne zube svoje
već umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne može više mirovati,
nego svoje razmeće gnijezdo:
grabeć slamku jednu i po jednu
s njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momčadi ove te su ovđe
šest putah je jošt ovl’ko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule ocrniti;
borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše. —
Nâda nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se naše zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!
Iznijeli su krste s Lovćena navrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli, gađaju puškama i broje kolika puta koja odjekne.
SERDAR JANKO ĐURAŠKOVIĆ
Čudne puške, valja mušku glavu!
Svaka naša šest putah odjekne,
a džeferdar Tomanović-Vuka
devet putah jednako se čuje.
SERDAR RADONJA
Vidite li čudo, Crnogorci!
Prisukâ sam pedeset godinah,
na Lovćen sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vršinu;
sto putah sam gledao oblake
đe iz mora dođu na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strašnijeh gromovah;
sto putah sam ovđena sjedio
i grijâ se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gledâ, slušâ đeno cijepaju;
gleda jekom grada stravičnoga
đe s’ poda mnom jalove oblaci, —
al’ ovoga čuda jošt ne viđeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je naše Gore Crne,
sve je oblak pritiskâ jednako,
svud se čuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije;
i dosta je dobro primarilo
kâ je ovo brdo vazda hladno.
OBRAD
Viđeste li čudo i znamenje
kâ se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Kòma k Lovćenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja živa napraviše.
Oh, divan li bješe pogledati!
U svijet ga jošt nije takvoga
ni ko čuo niti ko vidio.
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!
VUK RASLAPČEVIĆ
Na što mjeriš džeferdarom, Draško?
VOJVODA DRAŠKO
Hoćah ubit jednu kukavicu,
a žâ mi je fišek oštetiti.
VUK RASLAPČEVIĆ
Nemoj Draško, tako ti života;
ne valja se biti kukavica!
Ali ne znaš, rđa te ne bila,
da su one šćeri Lazareve?*
Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.
SERDAR VUKOTA
Što grajete, koji su vi jadi?
A evo ste gori nego đeca!
VUKOTA MRVALJEVIĆ
Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo;
stoga graja stade među nama.
SVI IZ GRLA POVIČU:
Puštite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali;
utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.
Pustiše jarebice, i vratiše se s krstima otkuda su ih i digli.
________________________________________________
* Cara.
PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ
Pročitajte više:
GORSKI VIJENAC – Petar Petrović Njegoš / Knjiga, Tekst, Audio knjiga, Video
POEZIJA – Najlepše pesme naše i svetske književnosti
KNJIGE / Audio – video knjige, Biblioteka, Knjige za decu, Tekstovi, Citati (odlomci) iz knjiga
BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena / Autorske bajke, Narodne bajke sa svih meridijana sveta
CRTANI FILMOVI – Najlepši crtani filmovi za decu / Sinhronizovani / Video
BIBLIOTEKA – Riznica mudrosti – Knjige, Poezija, Proza, Poslovice, Citati, Zanimljivosti
SPORT / Zanimljivosti, Navijački kutak, Citati, Pesme, Novosti
Panta Rei – Panta Rei – Τα Πάντα ῥεῖ – SVE TEČE
Foto kolaži: Panta Rei – www.pantarei.in.rs
Zabranjeno je preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu bez navođenja izvora i uz postavljanje linka ka izvornom sadržaju na www.pantarei.in.rs.